23 mar, 2016

Da li je fiksiranje cena u poljoprivrednom sektoru izuzeto od opštih pravila prava konkurencije Evropske Unije?

Francuski Kasacioni sud je pokrenuo prethodni postupak pred Evropskim sudom pravde (“Evropski sud”) radi dobijanja odgovora o pravilnom tumačenju odnosa usvojene poljoprivredne politike u Francuskoj, koja je u skladu sa zajedničkom poljoprivrednom politikom Evropske Unije i pravom konkurencije Evropske Unije.  Obraćanje Evropskom sudu je posledica postupka iz 2012. godine u kom je francuska Komisija za konkurenciju kaznila 10 uzgajača endivija i 7 udruženja u Francuskoj sa više od 4 miliona evra zbog fiksiranja cena, dogovaranja o količini endiva na tržištu kao i razmenu informacija.

Naime, prema članu 101 (1) Ugovora o funkcionisanju Evropske Unije (“Ugovor”) zabranjeni su, kao nekompatibilni sa Jedinstvenim tržištem, svi sporazumi između učesnika na tržištu, odluke udruženja učesnika kao i usaglašene prakse koje utiču na trgovinu između država Članica i koje imaju kao svoj cilj ili efekat prevenciju, ograničavanje ili poremećaj konkurencije na Jedinstvenom tržištu.  Ova odredba se, između ostalog, odnosi i na zabranu direktnog ili indirektnog fiksiranja prodajnih ili kupovnih cena.

Ipak, prema članu 176. Regulative Saveta broj 1234/2007 od 22. oktobra 2007 (“Regulativa”), postoje određeni izuzeci u odnosu na proizvođače poljoprivrednih proizvoda na koje se član 101 (1) Ugovora ne primenjuje.  Konkretno, on se ne primenjuje na sporazume, odluke i usaglašenu praksu u poljoprivrednom sektoru koja je integralni deo organizacije nacionalnog tržišta ili je neophodna radi postizanja ciljeva zajedničke poljoprivredne politike (stabilizacija tržišta, osiguranje fer životnog standarda poljoprivrednika i povećanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje).  Regulativa precizira da navedene karakteristike imaju sporazumi, odluke i praksa poljoprivrednika, udruženja poljoprivrednika ili poljoprivredna udruženja koja pripadaju jednoj državi Članici, koji se odnose na proizvodnju ili prodaju poljoprivrednih proizvoda ili korišćenje zajedničkih objekata za skladištenje, i prema kojim ne postoji obaveza naplate identičnih cena.

Međutim, Regulativa izričito navodi da se pomenuti izuzeci primenjuju samo ukoliko Evropska komisija ne nađe da bi konkurencija primenom takvih izuzetaka mogla biti isključena ili da ciljevi zajedničke poljoprivredne politike mogu da budu ugroženi.  Stoga, prema samom tekstu Regulative, navedeni izuzeci će se primenjivati samo ukoliko isti ne narušavaju konkurenciju na Jedinstvenom tržištu ili ne ugrožavaju ciljeve zajedničke poljoprivredne politike.

Evropska komisija je podržala odluku Francuske komisije rekavši da je drugostepeni sud u Parizu, koji je preinačio odluku Francuske komisije, tumačio previše široko izuzetke predviđene Regulativom.

Francuski Kasacioni sud je postavio dva pitanja Evropskom sudu, tražeći objašnjenje o tome kako bi trebalo tumačiti navedene izuzetke od pravila konkurencije Evropske Unije koji su propisani Regulativom. Prvo pitanje se odnosi na to da li su dozvoljeni sporazumi proizvođača koji se mogu smatrati protivnim pravilima konkurencije na Jedinstvenom tržištu, prema navedenim izuzecima propisanim Regulativom, a čiji je primarni cilj da stabilizuje tržište i da osigura dostupnost sadašnje i buduće ponude.  Drugo pitanje se odnosi na to da li odredbe zajedničke poljoprivredne politike koje dozvoljavaju poljoprivrednicima da stabilizuju cene na proizvodnom nivou i da prilagode svoje proizvode potrošačkoj potražnji, znače zapravo da proizvođači mogu zajednički da fiksiraju cene i razmenjuju informacije o količini proizvoda, ne povređujući pritom pravila konkurencije Evropske Unije.

Ostaje da se vidi kako će Evropski sud balansirati između ciljeva uspostavljenih zajedničkom poljoprivrednom politikom, s jedne strane, i primene pravila konkurencije, s druge strane.