07 nov, 2016

Evropski sud pravde odgovara na pitanje: put do posla – posao ili odmor?

Rezultati jedne od poslednjih studija koje je sproveo Regus, britanska kompanija koja se, na globalnom nivou, bavi iznajmljivanjem radnog prostora, pokazali su da gotovo jedna trećina zaposlenih u Velikoj Britaniji put do posla tretira kao potpuni gubitak vremena, s obzirom na to da isti ne ulazi u njihovo radno vreme. Navedena studija dovela je do aktuelizacije istorijske presude Evropskog suda pravde (u daljem tekstu: Sud) donete 2015. godine, a prema kojoj vreme utrošeno na putovanje kada je reč o zaposlenima koji nemaju stalno ili uobičajeno mesto rada, na relaciji od njihovih domova do prostorija klijenata, predstavlja deo njihovog radnog vremena.

Nakon procesuiranja rezultata sprovedene studije, Regus je došao do zaključka u vezi sa pitanjem optimalne pravne kvalifikacije vremena provedenog u putu do posla. Naime, kako je to istakao gospodin Ričard Moris, glavni izvršni direktor britanskog Regusa, vreme provedeno u putu ka poslu mora biti uračunato u radno vreme i time postati objekt primene svih zaštitnih mera koje nudi radno pravo, uključujući i pravo na odgovarajuću naknadu.

Ovaj način razmišljanja u potpunosti je u skladu sa analizom koju je Sud sproveo u svojoj odluci protiv dve španske kompanije koje se bave instalacijom i održavanjem sigurnosnih sistema u prostorijama svojih klijenata, Tyco Integrated Security SL i Tyco Integrated Fire & Security Corporation Servicios SA. Naime, dve kompanije su, prema mišljenju Suda, pogrešno obračunavale sate rada svojim zaposlenima time što su, na dnevnom nivou, u njihove radne sate uračunavale samo ono vreme koje protekne između trenutka dolaska zaposlenih do prostorija prvog klijenta i trenutka njihovog odlaska iz prostorija poslednjeg klijenta. Sud je smatrao da je ovakva praksa nepravilna i da, shodno tome, radno vreme zaposlenih počinje da teče od trenutka kada zaposleni napuste svoje domove kako bi se uputili ka prostorijama prvog klijenta, pa sve do trenutka povratka svojim kućama iz prostorija poslednjeg klijenta.

U obrazloženju svoje odluke, Sud se pozvao na opštu definiciju radnog vremena sadržanu u Direktivi Evropske unije koja se odnosi na ovo pitanje. Pomenuta direktiva jasno kaže da se svaki vremenski period tokom kojeg zaposleni radi i / ili se nalazi na raspolaganju svom poslodavcu i / ili sprovodi svoje aktivnosti ili poslove, treba smatrati radnim vremenom, u skladu sa nacionalnim zakonima i / ili praksom. Obratno takođe stoji – bilo koji period koji ne ulazi u radno vreme, smatra se odmorom.

Imajući u vidu gore pomenutu opštu definiciju, Sud je istakao sledeće: „Ako zaposleni koji više nema stalno mesto rada ispunjava svoje poslovne obaveze i tokom putovanja do ili od pojedinog klijenta, smatraće se da tom zaposlenom radno vreme teče i tokom samog putovanja. S obzirom na to da je sastavni deo predmetnog radnog mesta i samo putovanje ka mestu rada – ono se ne može svesti  samo na prostorije klijenata. Činjenica da radnici otpočinju i završavaju svoja svakodnevna poslovna putovanja u svojim domovima direktno proizilazi iz odluke poslodavca o ukidanju regionalnih kancelarija, a ne iz želje samih radnika. Zahtevati od njih da snose posledice izbora svog poslodavca, bilo bi protivno cilju zaštite sigurnosti i zdravlja radnika kojima teži Direktiva, a koja uključuje i potrebne garancije minimalnog perioda odmora zaposlenima.2

Ova odluka (iako usmerena prvenstveno ka zaposlenima koji nemaju stalno ili uobičajeno mesto rada), zajedno sa studijom koju je sproveo Regus, čini se, teže proširenju zaštite zaposlenih na jedinstvenom tržištu Evropske unije. Da li će se slične studije sprovoditi i u drugim državama i da li će slični slučajevi (potencijalno sa širim domenom primene) biti inicirani pred Sudom u budućnosti, ostaje da se vidi. Sve su prilike da će navedeni zaključci teško proći neprimećeni od strane sindikata radnika širom Evrope.