17 jan, 2018

Transportna zajednica je stigla – šta donosi Srbiji?

Dana 25. novembra 2017. godine na snagu je stupio Zakon o potvrđivanju Ugovora o osnivanju transportne zajednice („Službeni glasnik Republike Srbije – Međunarodni ugovori“, br. 011/2017) („Zakon“), zaključenog između Evropske unije („EU“) sa jedne, te strana potpisnica iz Jugoistočne Evrope, i to Republike Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Bivše jugoslovenske republike Makedonije, Republike Albanije i Kosova[1]  sa druge strane („Strane potpisnice iz Jugoistočne Evrope“). Time je Srbija, može se reći, već pristupila EU, makar u pogledu pitanja železničkog, drumskog, vodnog i pomorskog saobraćaja.

Ugovor o osnivanju transportne zajednice („Ugovor“) za cilj ima stvaranje transportne zajednice u oblasti drumskog, železničkog, vodnog i pomorskog saobraćaja, kao i razvoj transportne mreže između EU i Strana potpisnica iz Jugoistočne Evrope. Navedeno podrazumeva obavezu ugovornih strana da primenjuju pravne tekovine EU u oblasti transporta (izuzev vazdušnog), sa akcentom na tekovinama iz domena socijalnih pitanja, životne sredine i javnih nabavki, ali i standarde upravljanja saobraćajem, bezbednosti saobraćaja, te ostale tehničke standarde. To dalje implicira direktnu primenu u Srbiji niza pravila EU o transportnom sektoru i srodnim pitanjima, sadržanih u uredbama, direktivama i odlukama njenih organa, a koje su eksplicitno navedene u Aneksu I Ugovora.

Ugovor predviđa pojednostavljenje administrativnih formalnosti i procedura između ugovornih strana prilikom prelaska iz jednog carinskog područja u drugo, u skladu sa njihovim međusobnim sporazumima. Takođe, u odnosu na železnička preduzeća koja imaju dozvolu za rad u državi članici EU ili Strani potpisnici iz Jugoistočne Evrope, Ugovor predviđa pravo na pristup infrastrukturi u svim državama članicama EU i Stranama potpisnicama iz Jugoistočne Evrope, u cilju obavljanja međunarodnog putničkog ili teretnog železničkog transporta. Pored toga, Ugovor predviđa ukidanje ograničenja u pogledu važenja licenci, sertifikata i dozvola železničkih preduzeća i mašinovođa, izdatih od strane EU ili Strana potpisnica iz Jugoistočne Evrope.

Pored navedenog, Ugovor i akti EU iz Aneksa I Ugovora sadrže i čitav niz drugih pravila, čiji je zajednički cilj približavanje Strana potpisnica iz Jugoistočne Evrope operativnim standardima i politikama EU u oblasti transporta, kao i razvoj indikativnog TEN-T proširenja Sveobuhvatne i Osnovne mreže na Zapadni Balkan.

U skladu s tim, Srbija je ratifikacijom predmetnog Ugovora preuzela obavezu implementacije propisa iz Aneksa I Ugovora. Predmetni propisi će, po proteku tranzicionih perioda iz Protokola I-VI uz Ugovor, omogućiti ugovornim stranama ostvarivanje njima predviđenih prava i obaveza, odnosno integraciju njihovih transportnih tržišta.

Transportna zajednica osnovana predmetnim Ugovorom, a koju nazivaju „malom EU“, postavila je ne samo pravni okvir za budući razvoj zakonodavstva ugovornih strana u oblasti saobraćaja, već i osnovu za unapređenje njihove transportne infrastrukture i uopšteno kvaliteta transportnih usluga. Svakako, predmetna zajednica je od naročitog značaja za razvoj regiona Zapadnog Balkana, a uz pomoć zajedničkih projekata i finansijskih mehanizama EU.

Koje to propise implementira Srbija i u kom roku, šta se može očekivati od „male EU“ u budućnosti, šta to nosi za transportna preduzeća u regionu? Uskoro, opširnije u seriji članaka na našem sajtu posvećenim ovom zaista ogromnom koraku Srbije ka EU integracijama…

[1] Ovaj naziv je bez prejudiciranja stavova o statusu i u skladu je sa Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 (1999) i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o kosovskoj deklaraciji o nezavisnosti.